veštica
Zadubljen u mob čvakam po njemu. Pišem joj poruku. Treba da se nađemo.
- Šta je, ne dolazi?
Progovora nečiji glas.
Podižem pogled i pogledom obuhvatam ženu tamnije, duže kose, obučena u laganu haljinu plave boje, primerne za letnje doba godine. Pored nje druga žena, nekakva već.
Obe srednjih godina, izgledom prosečne, sede na braniku plavog kamiona koji više nije u stanju da se pokrene, a više podseća na rekvizit koji, možda, ni vatrogasci ne bi koristili.Vraćam pogled na mob.
- Ma, ne. Samo ne možemo da se nađemo.
Pokušavam ja da se izvučem, pomalo neubedljivo.
- Ali to nije ona prava.
Podižem pogled.
- A koja je prava?
- Ona je mnogo niža od tebe.
- One su meni sve niske.
Odgovaram, pokušavajući da delujem nezainteresovano.
- Ona je niska devojka i ima prirodno talasastu kosu...
Pri tome pokazujući rukom talase od glave ka ramenima.
- ..braon boje. Ne baš braon, onako malo crvenkaste.
Počinjem da gledam, onako, malo sa negodovanjem. Više ništa ne primećujem oko sebe. Jel ovo ili šta!?
- I mlađa je od tebe tri godine.
- Ma nemam ja veze sa time..
Verujem da se tada već mogla pročitati zaćuđenost sa mog lica.
- Ti si više vezan za majku, ne za oca. Sa ocem nemaš ništa što vas vezuje. Poštuješ ga kao oca, ali nemate ništa zajedničko. Više si vezan za majku.
Ustaju i odlaze, ostavljajući me onako, svog u zaćuđenog..
Iz tog nekog stanja trže me pisak poruke: "Dolazim kad.."
25. august 2006, BBF